Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Gornja Stubica (Samci)

Na brdu Samci nedaleko od Gornje Stubice nalazi se istoimeni plemićki kompleks, koji čine ostatci kasnosrednjovjekovne utvrde iz XV. st. i barokni dvorac Krste II. Oršića, dovršen 1756. godine.191 Utvrda i dvorac bili su sjedi- šte istoimenoga plemićkog posjeda na području stubičkoga plemićkog distrikta Zagrebačke županije.

Premda se u dokumentima gornjostubička utvrda prvi put spominje tek 1476. godine kao posjed Doroteje od susedgradsko-donjostubičke grane Arlandijevaca od roda Aka i njezina sina Ivana Hennyngha od Susedgrada, vrlo je izgledno da je ona znatno starija. Iako za tu hipotezu nemamo izričitu potvrdu u izvorima,193 na to nas upućuju različite činjenice, prije svega njezin izrazit geostrateški položaj, s kojeg se pruža pogled na cijelu stubičku mikroregiju, te sam naziv brda na kojemu leži, a koji je nedvojbeno izveden od riječi šanac u značenju obrambenog jarka ili manje poljske utvrde.194 Budući da se toponim Samci (Szancza) prvi put javlja u ispravi iz 1342. godine kao naziv posjeda,195 možemo zaključiti da je posjed dobio ime po utvrdi, koju su na mjestu današnjega plemićkog kompleksa krajem XIII. ili početkom XIV. st. sagradili Arlandijevci od roda Aka, u vrijeme intenzivnog koloniziranja stubičkoga dijela obiteljskog vlastelinstva

Današnji ostatci gornjostubičke utvrde pripadaju obrambenom kompleksu, koji je na mjestu starije utvrde sagradila Doroteja od susedgradsko-donjostubičke grane Arlandijevaca od roda Aka između 1439. godine, kad je stekla gornjostubički kraj,196 i 1476. godine, kad se gornjostubička utvrda prvi put spominje u dokumentima. U posjedu Doroteje i njezina sina Ivana Hennyngha gornjostubička je utvrda bila do 18. V. 1485., kad su ju, zajedno s drugim posjedima u okolici Gornje Stubice, prepustili nasljednicima gornjostubičke grane Arlandijevaca od roda Aka, sestrama Ilki ili Jeleni Gornjostubičkoj udanoj Ljupša, Doroteji Gornjostubičkoj udanoj Raškaj te naposljetku Luciji Gornjostubičkoj udanoj za Petra od Brokunove gore, čiji će sinovi Ladislav i Fabijan po novome obiteljskomematičnome posjedu nositi plemićki pridjevak Stubički (de Stubicza).

Udajom Veronike Stubičke za Ambroza Gregorijanca prije 1543. godine, gornjostubička utvrda ponovno je promijenila gospodara. Nakon Ambrozove smrti utvrdu je naslijedio njihov sin Stjepan Gregorijanec, koji ju je 1574. prodao Ivanu II. Petričeviću, njegovoj supruzi Margareti Vragović, Ivanovu bratu Gašparu Petričeviću i njegovoj supruzi Ani Vrnoci.198 Zanimljivo je da se u tome kupoprodajnom dokumentu Gornja Stubica ne navodi kao utvrda već kao kurija, odnosno kao plemićki dvor (curiam nobilitaris in Felso Stubycza).

Posljednji Petričević koji je vladao gor- njostubičkom utvrdom bio je Franjo. Pod prijetnjom njezina gubitka u korist Kraljevske komore zbog ubojstva supruge Katarine Keglević, godine 1659. prepustio ju je zajedno s drugim obiteljskim posjedima svojemu šogoru Ivanu Franji Oršiću. Premda je Kraljevska komora zbog težine počinjenoga zločina poništila ugovor i zaplijenila Petričevićeva imanja, hrvatsko-ugarski kralj i rimsko-njemački car Leopold I. Habsburgovac 1660. godine ipak ih je poklonio Ivanu Franji Oršiću, koji je potom sa svojim šogorom Franjom Petričevićem sklopio tajni ugovor te mu dopustio doživotno uživanje stubičkoga posjeda i utvrde.

Nakon što je Franjo 1662. godine preminuo, Oršići su u cijelosti preuzeli gornjostubičku utvrdu te uz nju 1753–56. sagradili jednokatni dvokrilni barokni dvorac. Stara utvrda i novi barokni dvorac stajali su u simbiozi sve do potresa 1880. godine, nakon kojeg je zbog oštećenja započela sustavna razgradnja stare utvrde.

Unatoč sustavnoj devastaciji utvrde, na osnovi analize njezinih ostataka, različitih slikovnih izvora te rezultata arheoloških istraživanjima iz 2007., 2008., 2011. i 2012. godine,203 ona se može u grubo rekonstruirati kao manji obrambeni kompleks podignut na jugoistočnom kraju ravnjaka, kojim završava s triju strana strmi odvojak medvedničkoga brdskog ogranka zvanog Hum Stubički, tako da mu je pristup moguć jedino sa sjeverne strane.

Središte kompleksa činila je manja utvrđena dvokatna građevina pravokutnog, gotovo kvadratnog tlocrta, dimenzije koje iznose oko 17 x 16 m. Sjeverni i južni ugao jezgre bili su učvršćeni snažnim potpornjacima, dok se na zapadnom uglu, u visini spoja prvog i drugog kata, nalazio pomolak ili erker, od kojeg se sačuvala tek kamena konzola, dijelom uzidana u pročelje baroknog dvorca. Od cijele građevine najbolje je očuvan njezin sjeverozapadni ugao, koji se sastoji od fragmenta sjeverozapadnog bedema u dužinu od 7 m te manjega fragmenta jugozapadnog bedema, sačuvanog u dužinu od približno 5, 5 m i visokog oko 7 m. U donjim zonama vanjska pročelja bedema imaju naglašen nagib (škarpu), koji potom lagano prelaze u okomicu, tako da su gornji dijelovi bedema okomiti.

Izvor: Krešimir Regan - Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja

Sudeći po katastarskom snimku utvrde iz 1861. godine, ulaz u utvrdu mogao se nalaziti na sjeveroistočnom zidu. Na žalost, iz njega se ne može zaključiti je li pravokutni istak, vidljiv na toj snimci, predstavlja neku vrstu ulazne konstrukcije ili je riječ o prikazu temelja manje ulazne polukule, kao što je to slučaj s nedalekim kaštelom u Konjščini.205 Isto tako ne može se, na žalost, ničim argumentirati je li ova građevina bila dodatno zaštićena palisadom ili zidanim bedemom, što nam sugeriraju nalazi na sjevernom rubu ravnjaka.

Po smještaju u prostoru, vrsti terena i tipologiji tlocrta, gornjostubičku kasnosrednjovjekovnu utvrdu svrstavamo u skupinu brježuljkastih srednjoeuropskih kaštela, koji se na području Hrvatskog zagorja grade tijekom čitavog razvijenoga srednjeg vijeka.