Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Marija Bistrica

Marija Bistrica manji je gradić udaljen oko 32 km sjeveroistočno od Zagreba. Danas je jedno od najpoznatijih hrvatskih marijanskih svetišta, a u središtu kulta čudotvoran je kip nasmijane crne bistričke Madone. U srednjem i novom vijeku Marija Bistrica nalazila se u sastavu bistričkog vlastelinstva sve do ukidanja kmetstva 1848. godine

U povijesnim se izvorima crkva u današnjoj Mariji Bistrici prvi put spominje 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije, a bila je posvećena sv. Petru.496 Za ratova s Osmanlijama Gospin je kip u dva navrata

bio zazidan u crkvi (oko 1545–88. i 1650–84), a crkva opasana bedemima, mjestimično očuvanim i danas. Nakon što je 1684. godine kip po drugi put otkriven, Bistrica je postala središte marijanskog kulta u Hrvatskom zagorju i općenito najpoznatije mjesto masovnog hodočašća vjernika, a status nacionalnog svetišta steklo je 1715. godine, kad je Hrvatski sabor financirao izradbu novoga glavnog oltara u spomen na zavjet dan Gospi 1711. godine u vrijeme haranja kuge. Potom je stara srednjovjekovna crkva proširena u baroknom duhu, a 1731. crkva je posvećena Blaženoj Djevci Mariji.497 Tada je odlukom Sabora promijenjeno i ime srednjovjekovne Bistrice u današnje. Veliki broj vjernika sa svih strana Hrvatske, Štajerske i Ugarske, potom povlastice papa Benedikta XIV. i Klementa XIII. te velika privrženost zagrebačkih biskupa ovom svetištu, omogućili su izgradnju niza velebnih zdanja, kojom je stvoren današnji kompleks. Godine 1726. sagrađen je novi župni dvor, a 1748. trijem s arkadama. Barokni izgled svetište je sačuvalo sve do radova 1879–1883. godine, kad je po nacrtima Hermana Bolléa cijeli kompleks obnovljen u historicističkom stilu. Na žalost, prilikom te obnove uklonjen je dio negdašnjih fortifikacija i zamijenjen novim.

Unatoč tomu, svetište Majke Božje Bi- stričke i dalje odaje dojam nekadašnje protuosmanske utvrde, podignute najkasnije tijekom prve polovice XVI. st., kad je u nju sklonjen kip, a obnovljene i znatno proširene u XVII. st. Cijeli kompleks leži na malenom brijegu, koji se blago izdiže nad dolinom potoka Bistrice i susjednim brježuljcima.

Dugačak je 132 i širok 100 m, a sastoji se od utvrđene jezgre s crkvom i utvrđenog podgrađa. Današnja je crkva velika jednobrodna građevina s poligonalnim svetištem, predvorjem, sakristijom i bočnim kapelama, a od nekadašnje se jedino očuvao zvonik sa sjeverne strane, u ravnini pročelja. Neovisno o historicističkoj obnovi, on je i dalje visoki toranj kvadratnog tlocrta, koji svojom masivnošću i zatvorenom formom jasno pokazuje da je obrambena građevina. Crkva se isprva nalazila u središtu nekadašnje utvrđene jezgre, također poligonalnog tlocrta, u koju se ulazilo kroz manju kulu na zapadnom bedemu. Na južnu stranu jezgre naslanja se monumentalan župni dvor, uz zvonik jedina “preživjela” građevina, a ispod njega prostire se negdašnje utvrđeno podgrađe, na uglovima kojega se još uvijek nalaze potkovičaste kule. Iako nemamo godinu nastanka podgrađa, analogijom po bedemima zagrebačkog Kaptola i Lepoglave, možemo pretpostaviti da su podignuti u XVII. st. Prvobitno je predgrađe sa zapadne, južne i istočne strane bilo dodatno štićeno potokom Bistricom, čije je korito pratilo liniju pružanja nekadašnjih bedema. Danas su oni interpolirani u vanjska pročelja zgrada, a izvorno su bili otvoreni kruškolikim puškarnicama.

Utvrđeni kompleks župne crkve u Mariji Bistrici po funkciji svrstavamo u skupinu protuosmanskih pribježišta, koja se na području Hrvatskog zagorja podižu od druge polovice XV. pa sve do XVII. st., dok ga po smještaju u prostoru, vrsti terena i tipologiji tlocrta možemo odrediti kao visinski renesansni pseudo-kaštel, najveći te vrste u Hrvatskom zagorju.

Izvor: Krešimir Regan - Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja