Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Martinščina – Sveti Martin

Župna crkva sv. Martina nalazi se u središtu Martinščine, malenog naselja na južnim obroncima Ivanščice, oko 2,2 km jugoistočno od Lobora. U srednjem i novom vijeku nalazila se u sastavu oštrcgradskog vlastelinstva, u sklopu kojega je ostala sve do ukidanja kmetstva 1848. godine.

Ne zna se kad je sagrađena crkva sv. Martina. U dokumentima se prvi put spominje 1334. godine u popisu župa Zagrebačke biskupije kao župna crkva sancti Martini de sub Ozturch, a u popisu župa iz 1501. godine navodi se njezin župnik Juraj. Današnji oblik crkva je dijelom dobila u XVI. st., kad je zbog iznimna strateškog položaja utvrđena dogradnjom zvonika, čime je pretvorena u sigurno pribježište lokalnom stanovništvu u slučaju iznenadnog prodora osmanskih pljačkaša (akindžija). Nakon što se u XVII. st. stabilizirala hrvatsko-osmanska granica, pristupilo se preuređenju crkve u baroknom stilu, kad su dijelom zazidani gotički prozori i otvoreni novi barokni. Tada je crkva dobila današnji izgled jednobrodne kasnogotičke građevine s poligonalnim svetištem, sakristijom na sjevernoj i zvonikom na zapadnoj strani crkve.

Zvonik u cijelosti dominira sv. Martinom. Sagrađen je kao visoki toranj kvadratnog tlocrta, koji svojom masivnošću i zatvorenom formom jasno pokazuje da je obrambena građevina. U prizemlju zvonika nadsvođeni je ulaz u crkvu s jednostavnim portalom, dok se njegovim gornjim razinama izvorno pristupalo kroz vrata na prvom katu, do kojih je vodilo drveno stubište. Druga i treća razina zvonika rastvorene su uskim otvorima, gotovo puškarnicama, dok je tek najviša razina otvorena velikim polukružnim prozorima na sve četiri strane svijeta.

Utvrđeni kompleks župne crkve sv. Martina u Martinščini po funkciji svrstavamo u skupinu protuosmanskih pribježišta, koja se na području Hrvatskog zagorja podižu od druge polovice XV. pa sve do XVII. st., dok je njezin zvonik po smještaju u prostoru i tipologiji tlocrta tipičan predstavnik renesansnog tipa kule-zvonika s prolazom, koji je braniteljima omogućivao aktivnu obranu ulaza u crkvu i lakši pristup zvonu kojim se zvalo na uzbunu.

Izvor: Krešimir Regan - Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja