Utolsó frissítés: 2025.01.16.
Donje Jesenje - Štajngrad
Štajngrad várának romjai Krapina megye északi részén, 6 km-re Korponától északra, közvetlenül a Donje Jesenje település felett. A látható maradványok alapján Štajngrad vára, Grebenvár, Császárvár és Korpona óvára mellett a Horvát Zagorje egyik legnagyobb erődítménye volt.
A vár alapításáról nincsenek információk, de minden bizonnyal a Jesenje nevű nemesi birtok területén volt, amelyet először Iván varasdi ispán 1340-ből származó oklevelében említenek. 1340 és 1399 között Ivan fia, Jesenjei (de Iazenye) Miklós örökölte apja birtokát, 1399-ben pedig megkérte a zágrábi káptalant, hogy erősítse meg a varasdi ispán fent említett oklevelét. 1506-ban a jesenjei birtok Corvin János birtokainak része volt.
Annak ellenére, hogy nem rendelkezünk közvetlen írásos forrásokkal Štajngradról, a vár elhelyezkedése és alaprajzának tipológiája szerint a 13. és 14. századi, hosszúkás hegygerincekre, vagy dombos nyúlványokra épített hegyi nemzetségi várak minden jellemzőjével rendelkezik. Jesenje község tágabb területét, ahol Štajngrad maradványai találhatók, előbb a zagorjei grófok, majd a Kőszegiek kormányozták, végül pedig jesenjei nemesek birtoka volt. A vár pusztulásának körülményei nem ismertek. A várat a Cilleiek kihalása (1456) után már nem említik.
A várhely meredeken emelkedik a völgy fölé, maradványaihoz a hegygerinc mentén északkeletről, a régi útról a legkönnyebb megközelíteni.
A vár alaprajza tisztán kivehető, ez egy hosszú és keskeny erődítmény volt. Méretei 110 m x 22 m.
Forrás: Nenad Milčić - Krešimir Regan: Dvije zanemarene zagorske utvrde
Ostatci Štajngrada nalaze se u sjevernom dijelu Krapinsko-zagorske županije, na južnim padinama Maceljske gore, oko 6 km zračne linije sjeverno od Krapine, neposredno iznad naselja Donje Jesenje i njegova zaseoka Hercegi. Sudeći po vidljivim ostatcima, Štajngrad bi, uz Grebengrad, Cesargad i krapinski Stari grad, bio jedna od najvećih utvrda Hrvatskog zagorja. Njegovi ostatci nalaze se na području plemićkog posjeda Jesenje, koje se prvi put spominje u ispravi varaždinskog župana Ivana iz 1340. godine, a koje je prije 1506. ušlo u sklop veleposjeda Ivaniša Korvina i kasnijega krapinsko-kostelskog vlastelinstva.
Kao što je to slučaj kod većeg broja srodnih građevinskih kompleksa, ni o Štajngradu nema podataka o utemeljenju utvrde. Sudeći po ispravi iz 1247. godine, u kojoj se posjed Novi dvor spominje u susjedstvu posjeda Farkaša Zagorskog i njegove braće na južnim padinama Ivanščice, moguće je da je Štajngrad pod imenom Novi dvor sagradio slavonski ban Roland od plemena Ratold, a zatim ga je 1265. zamijenio s Farkašem Zagorskim za njegove baštinske posjede Žirovnicu i Stupnicu na današnjem području Banovine, zapadno od Gvozdanskog. U Farkaševim rukama Novi je dvor mogao biti do oko 1267. godine, kad ga je pod nepoznatim okolnostima zaposjeo Henrik III. Veliki Gisingovac te mu promijenio ime u Steinburg, iz čega se s vremenom razvila kroatizirana koruptela Štajngrad. Kasnije je Štajngrad sa svim ostalim obiteljskim utvrdama u Zagorskoj županiji naslijedio Petar I. zvan Herceg, a uspomena na njegovo vladanje Štajngradom sačuvana je u nazivu zaselka podgrađa Hercegi.
Budući da se Štajngrad 1339. nije nalazio među zagorskim utvrdama, koje je nakon sukoba sa slavonskim banom Mikcem Mihaljevićem Petar I. Herceg morao predati kralju, moguće je da je Petar u nepoznato doba prepustio Štajngrad na upravu svojim familijarima – Benku i njegovu sinu Ivanu, zbog čega ova utvrda nije ni mogla biti spomenuta u Petrovu ugovoru s kraljem.
Dokad se Štajngrad nalazio u njihovim rukama, ostaje nepoznanica, no prije 1340. godine oni su ga za “burna vremena” izgubili. Kako im je posjed Jesenje vraćen samo godinu dana nakon oružanog sloma Gisingovaca, kao mogući zaključak nameće se pretpostavka da su Jesenjski tijekom rata otkazali pokornost Gisingovcima te prešli na stranu bana i kralja, zbog čega su ih ovi kaznili oduzimanjem svih posjeda. Štajngrad je potom, zajedno s drugim utvrdama Gisingovaca u Hrvatskom zagorju, zauzeo slavonski ban Mikac Mihaljević i držao ga do trenutka kad su Jesenjski pred kraljem dokazali svoja prava na njega i kad ih je po kraljevu nalogu u njihov posjed uveo varaždinski župan Ivan.
U rukama Benkovih i Ivanovih potomaka Štajngrad je bio i nakon što su Celjski grofovi 1399. postali zagorskim grofovima te stekli ogroman zemljišni imetak na području negdašnje Varaždinske, Zagorske i Vrbovečke županije. Na pitanje koliko su se dugo Štajngrad i plemićki posjed Jesenje nalazili u rukama Ivanovih potomaka, teško je dati precizan odgovor. Još 1399. godine on je u rukama Ivanova sina Nikole od Jesenja, a 1506. godine spominje se u sastavu krapinskog vlastelinstva. A u tom stoljetnom razdoblju područje plemićkog posjeda Jesenje mogli su krapinskom vlastelinstvu pripojiti Celjski, Vitovci, Jakov Sekelj ili Ivaniš Korvin.
Plemićki grad Štajngrad ne spominje se u sklopu zagorskog veleposjeda Ivaniša Korvina, ni u ugovoru iz 1494. godine kojim Jakov Sekelj prepušta Ivanišu dio zagorskih utvrda,610 a ni u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina iz 1463. godine kojom je Janu Vitovcu priznao posjedovanje Zagorske grofovije s utvrdama. Ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da su Celjski pripojili plemićki posjed Jesenje i njegovu utvrdu Štajngrad krapinskom vlastelinstvu te da su ju potom porušili, zbog čega se ona više ne spominje u dokumentima iako se nalazila na posjedu krapinske utvrde. Ipak, podatci nisu dostatno precizni da bi se izneseno moglo s apsolutnom sigurnošću zaključiti. Stoga pitanje utemeljenja i propasti Štajngrada i dalje ostaje otvoreno. Skromni graditeljski ostatci ruševina Štajngrada nalaze se na istoimenome krajnjem južnom dijelu hrpta, s triju strana strmoga maceljskoga brdskog ogranka zvanog Frajonele. On se strmo uzdiže iznad donjojesenjskog zaseoka Hercegi, iznad sutoka potoka Mala i Velika Ravninščica. Zbog toga što je položaj utvrde uzdignut nekih 130 metara iznad udoline, pristup njegovim ostatcima najlakši je iz smjera sjeveroistoka duž hrpta, po negdašnjoj pristupnoj stazi, koja vodi od zaselka Cerovečki.
Sudeći po relativno preglednim ostatcima tlocrtne strukture, to je bila izrazito dugačka i uska utvrda. Približnih je dimenzija 110 x 22 m, forme nepravilna izduženog trokuta, s vrhom oštrog kuta okrenutog prema jugu. Ova je točka izdvojena dugačkom i uskom grabom, prekidom od ostatka hrpta na kojem se nalazi glavno zdanje. Teren hrpta nije ravan, već se sastoji od dvaju denivelirana uzvišenja, međusobno povezana dugačkim i uskim sedlom, što je uvjetovalo znatnu razvedenost utvrde po visini. Svi zidovi utvrde zidani su od grubo obrađenog kamena koji je slagan u donekle pravilne vodoravne nizove, čija visina varira, a vezani su vapnenim mortom, danas većim dijelom ispranim. Širina sačuvanih zidova također varira od jedne do druge građevine, a u prosjeku iznosi oko 1,30 m. Najviše ostataka utvrde nalazi se na dugačkom i uskom platou kojim završava južno uzvišenje.
Iako su i na njemu zidovi većim dijelom sačuvani tek u temeljnoj zoni (izuzev na istočnoj strani gdje su mjestimično visoki oko metar), možemo zaključiti da oni opasuju prostor u obliku dugačkog i uskog pravokutnika dimenzija 18 x 8 m, orijentiranog smjerom sjever-jug. Na sjevernom dijelu utvrde ostatci zidova omeđuju prostor u obliku kvadrata dimenzija 12 x 12 m.
Ukoliko bi se i uzdužni i poprječni zidovi na južnom platou vizualno protegnuli u odnosu na uočljive ostatke, može se zaključiti da bi se međusobno spajali pod pravim ili gotovo pod pravim kutom te tako oblikovali dugačku pravokutnu građevinsku strukturu ujednačenog raspona od oko 6 m. Ova mjera odgovara gotovo standardu širine unutrašnjih građevina plemićkih utvrda kontinentalne Hrvatske XIII. i XIV. stoljeća, što je uvjetovano ondašnjim tehnološkim mogućnostima izgradnje. Sudeći po ostatcima kontrafora uz jugoistočni ugao ove građevine, moguće je pretpostaviti da je postojala još jedna zidana razina pod dvostrešnim krovom s dugim sljemenom. Jesu li ostatci ove dugačke dvorazinske građevine štajngradski palas, ne može se, na žalost ničim argumentirati, ali se isto tako ne može u potpunosti ni isključiti.
Isto tako, ne može se sa sigurnošću utvrditi namjena zidovima omeđenog prostora na sjevernoj polovici platoa. Budući da se preko njega najlakše pristupalo pretpostavljenom palasu, moguće je da se radi o manjem utvrđenom dvorištu kvadratnog tlocrta. Naravno, i ovo je tek hipoteza, pa bi samo arheološka istraživanja mogla dokazati izvornu konstrukcijsku konstelaciju kompleksa.
Iz postojećih zidnih ostataka također se ne može odrediti gdje se nalazio ulaz u jugozapadnu strukturu, skromni ostatci koje su sporadično vidljivi duž južnih i zapadnih padina. Unatoč slaboj očuvanosti, na temelju konfiguracije terena može se zaključiti da su zatvarali prostor nižeg dijela utvrde u obliku dugačkog i uskog trokuta s vrhom okrenutim prema jugu.
Za razliku od nižih struktura, gornje utvrđeno predgrađe puno je bolje sačuvano. Njegovi bedemi obuhvaćali su prostor sedla i sjevernog uzvišenja u obliku dugačkog i nepravilnog trapeza, širom stranom okrenutom prema sjeveru, a užom prema pretpostavljenom palasu, gdje je širina iznosila tek nekoliko metara. Od njegovih zidanih struktura najbolje je očuvan istočni bedem, koji od pretpostavljenog palasa generalno prati uzdužni smjer struktura do ostataka sjevernog bedema. S njime se spaja na kamenim liticama na sjeveroistočnom uglu utvrde. Sjeverni bedem znatno je slabije sačuvan. S istočne strane on je izlazio iz okvira utvrde i pružao se do ruba litice, čime je onemogućivao pristup istočnim bedemima Štajngrada. Sa zapadne strane bio je omeđen manjom kulom kvadratnog tlocrta dimenzija 7 x 7 m, od koje su se sačuvali tek zidovi prizemlja debelie čak metar i pol. S jedne strane ta je kula osiguravala sjeverozapadni ugao utvrde, a s druge strane glavni ulaz u utvrdu koji se, sudeći po ostatku ruba stuba, nalazio u istočnom bedemu.
Po smještaju u prostoru i vrsti terena, tipologiji tlocrta te rezultatima terenskog pregleda lokaliteta, ovu utvrdu svrstavamo u skupinu visinskih plemićkih gradova izduženog (longitudinalnog) tlocrta, koji se grade na izduljenim grebenima ili brdskim odvojcima tijekom XIII. i XIV. st. u razdoblju romanike.
Izvor: Krešimir Regan - Srednjovjekovne i renesansne utvrde Hrvatskog zagorja
