Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Orehovica, renesansni kaštel u istoimenome naselju u središnjem dijelu Hrvatskoga zagorja, 7 km sjeverno od Bedekovčine. Najkasnije od XV. st. bio je sjedište alodijalnoga zemljišnoga dobra u sastavu krapinsko-kostelskoga dijela Zagorske grofovije, a od poč. XVI. st. zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus seu comitatus Zagoria). Prvi poznati gospodari Orehovice, po svoj prilici i njezini utemeljitelji, bili su literat Ivan i Kristofor (Krsto) Orehovički te Franciska Orehovička, kći ili supruga jednoga od njih, kojoj je Ivaniš Korvin 1503., u skladu sa zakonom o nasljeđivanju samo po muškoj lozi, oduzeo orehovički plemićki posjed te ga zajedno s istoimenim kaštelom prodao 26. III. 1503. krapinskomu kapetanu Andriji Dudiću Cetinskomu za 1000 zlatnih florena. Time je Orehovica postala sjedištem velikoga, ali raštrkanoga plemićkoga posjeda obitelji Dudić, koji je uz Orehovicu obuhvaćao i posjede na krapinskom vlastelinstvu: Ladomerić (Ladomerchy), Brestovec (danas Brestovec Orehovički), Lovrečka Sela i Rakitovec, Martinovec i Dudića Selo. Ženidbom Janka Dudića (spominje se 1553. i 1554) s Uršulom Herković od Zajezde obitelj je stekla i dio zajedskoga ili milengradskoga vlastelinstva, njegov je sin Wolfgang (Vuk) Dudić proširio orehovičko obiteljsko imanje na posjede Vidovec i Velkovec. Wolfgangove posjede i kaštel Orehovicu naslijedila su njegova djeca Krsto i Judita udana Gregurović, koji su 1585. podijelili obiteljska imanja. Krsti je pripao kaštel Orehovica, dok si je Judita sagradila novi kaštel pod imenom Nova Orehovica, moguće preteču današnje kurije Bertićevo u suvremenoj Orehovici. U Krstinim rukama kaštel je bio do približno 1598., kad ga je založio sedmorici plemića te se preselio u Martinec. Među sedmoricom plemića bili su Ladislav i Baltazar Patačić, čiji je unuk Petar Patačić stariji 1663. od Krstinih nasljednika u cijelosti preuzeo orehovički kaštel i posjed. Ne zna se je li ga već Petar pregradio u baroknu utvrđenu rezidenciju. Kao takva Orehovica je prvi put prikazana na veduti u djelu Status obitelji Patačić (Status familiae Patachich, 1740). Tada se nalazila u rukama Pudencijane Barbare, Petrove unuke i od 1715. supruge Mihaela Nikole Antuna od barunskoga ogranka mlađe ili Ivanove grane Patačića. Udajom njihove kćeri Regine 1738. ili 1739. za baruna Ivana Josipa Kulmera, Orehovica je ponovno promijenila vlasnika. Za njihovih nasljednika stari su bedemi oko rezidencije porušeni, dok je ona pregrađena u jednokatnu građevinu s dvama kratkim bočnim krilima koja su dodana poslije 1861. U rukama ove stare zagorske plemićke obitelji Orehovica je bila do 1891., kad ju je barun Ljudevit Kulmer prodao poduzetniku Savi Gjorgjeviću. Još 1912. Gj. Szabo zatekao je orehovički dvorac i njegove gospodarske zgrade čitave, no već 1916. cijeli je kompleks porušen. – Orehovički kaštel i dvorac nalazio se na zap. rubu s triju strana strma brježuljka iznad doline potoka Orehovice, stotinjak metara jugoistočno od župne crkve. Sa sjeverne, zapadne i juž. strane štitile su ga strme padine, a s istočne strane duboko gorsko sedlo te mu je pristup bio moguć jedino dugačkim i razmjerno uskim hrptom s istoka, kojim danas ide cesta. Prema smjeru pružanja temelja bedema, orehovička utvrda može se opisati kao manji obrambeno-stambeni kompleks, približno kvadratnoga tlocrta, dimenzija 30 m × 30 m. Bez arheoloških istraživanja ne može se utvrditi kako je izgledala njezina unutrašnjost, osim da je poslije u dvorištu utvrde podignut dvorac, posljednji ostatci kojega su uklonjeni još za I. svj. rata i u godinama neposredno nakon njega. 

Izvor: Krešimir Regan - Vlatka Dugački - Leksikon Utvrda Hrvatske