Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Želingrad

U krajnjem sjeveroistočnom dijelu Turopolja, 7 km istočno od Velike Gorice, smjestilo se suvremeno naselje Ribnik. Razvilo se tijekom srednjega vijeka kao podgrađe utvrde Želin ili Želingrad, ruševine koje se nalaze oko 1 km sjeveroistočno od Ribnice, neposredno uz desnu obalu potoka Ribnica. Bilo je sve do ukidanja kmetstva 1848. utvrđeno sjedište istoimenoga vlastelinstva u sklopu veleposjeda obitelji Erdődy u Turopolju, dijelu Pokuplja te u Posavini.

Kao što je to slučaj za većinu srodnih građevinskih kompleksa, nemamo podataka o utemeljenju i graditeljima Želingrada. Po svoj prilici dao ga je sagraditi knez Ivan I., sin Jaroslava Okićkog, no moguće i Ivanov sin Ivan II., koji se 1281. spominje kao gospodar posjeda i utvrde Želin. U nepoznatim okolnostima ovu je utvrdu preuzeo ugarsko-hrvatski kralj Andrija III. Mlečanin, koji ga je. 11. srpnja 1293. darovao knezu Radoslavu I. Baboniću u znak zahvalnosti zbog pomoći koju je Radoslav pružio njegovoj majci Tomasini Morosini prilikom njezina putovanja u Ugarsku. Pod Babonićima Želin je bio do razdoblja koje je uslijedilo između njihova poraza pod Steničnjakom 1327., te 22. ožujka 1328., kada se Želin navodi kao kraljevska utvrda zvana još i Čičan.

U posjedu ugarsko-hrvatskih kraljeva Želingrad je bio sve do 1399., kada je prešao u posjed susedgradsko-donjostubičke grane Arlandija nazvane Tóth od roda Aka. Oni su ga držali sve do izumrća obitelji u muškoj lozi 1439., kada ga je ugarsko-hrvatski kralj Albert II. prenio na Doru i njezina supruga, viteza Nikolu Hennyngha, zajedno sa svim drugim obiteljskim utvrdama i posjedima u okolici Zagreba i u Hrvatskom zagorju. God. 1455, po nalogu kralja Ladislava V. Postuma, oboje su ponovno uvedeni u posjed Želina i Susedgrada, te kaštela Donje Stubice i posjeda Kravarsko, Čiče i Brdovec.

Nasljednici Nikole i Dore gospodarili su Želinom sve do 1523., kada je ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Jagelović dao nalog da se u posjed Želingrada uvede ugarski plemić Stjepan Désházy, njegova supruga Ana i Anina majka Margareta Hennyngh. Stjepan i Ana nisu imali muškoga nasljednika, zbog čega je Želingrad poslije Stjepanove smrti 1534. godine pripao Kruni. U kraljevsko ime utvrdom je najprije upravljao hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban Petar Keglević, a poslije Petra brigu o utvrdi i vlastelinstvu preuzeo je u prvoj polovici 1535. egerski biskup Tomás Szalaházy.

Pod upravom kraljevskoga fiska Želingrad je bio do 1537., kada ga je ugarsko-hrvatski kralj Ferdinand I. Habsburgovac založio Petru II. Erdődyju i njegovoj drugoj supruzi Dori Puchhaim.100 U rukama Petrovih potomaka Želingrad je bio sve do kraja XVIII. i početka XIX. st., kada je između 1784. i 1806. ova utvrda u cijelosti porušena, a na njezinom je mjestu podignut novi klasicistički dvorac s pripadajućim gospodarskim zgradama.

Skromni ostatci Želina nalaze se neposredno uz desnu obalu potoka Ribnice, kraj istoimenoga naselja oko 6,5 km istočno od Velike Gorice. U sklopu su nekadašnjega, a danas u cijelosti porušenoga plemićkoga kompleksa, do kojega vodi Želingradska ulica i potom istoimeni odvojak. Sama utvrda nalazila se na umjetnome zemljanom uzvišenju nastalom kopanjem dubokih i širokih obrambenih graba, čiji su ostatci još 1968. sa sjeverne, zapadne i južne strane opasivali zemljani humak na kojem je stajala utvrda. Na temelju te snimke te prikaza tlocrta utvrde na prvoj austrijskoj izmjeri iz 1784. godine, to je bila srednje velika utvrda gotovo kvadratnoga tlocrta s unutrašnjim dvorištem.102 Za njezinu obranu bile su podignute četiri okrugle ugaone kule različitih veličina te posred sjevernoga bedema ulazna kula kvadratnoga tlocrta, s ulaznim portalom u prizemlju, kojem se prilazilo drvenim mostom preko grabe. Sudeći prema zračnoj snimci lokaliteta iz 1968., njegove vanjske dimenzije, zajedno s obrambenim grabama, iznosile su približno 100 m × 114 m.

Izvor: Dubravka Latinčić, Krešimir Regan: Turopoljske utvrde