Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Ključica, srednjovjekovni tvrdi grad na desnoj obali rijeke Čikole, 9 km jugozapadno od Drniša i 15 km sjeveroistočno od Šibenika. Naziva se još i Ključ. Najkasnije tijekom prve četvrtine XIV. st. sagradili su ga knezovi Nelipčići. U dokumentima se prvi put spominje tek 1333. kao Clavi. Tada je njime kao utvrđenim sjedištem baštinskih posjeda Nelipčića uz rijeku Krku u Promini upravljao knez Ivan Nelipčić, brat Nelipca II. i rodonačelnik bočne grane toga plemićkoga roda. God. 1375. njegov je sin Konstantin od Ključice (Ključa) obiteljsko sjedište bočne grane Nelipčića premjestio iz Ključice u Nečven, a prije 1408. prepustio ga je glavnoj obiteljskoj grani iz Cetine. Nakon smrti Ivaniša Nelipčića 1434., posljednjega muškog potomka te obitelji, Ključica je prešla u posjed Ivana VI. Frankopana i njegove supruge Katarine, koja ga je 1437. morala ustupiti hrvatsko-dalmatinskomu banu Matku Talovcu. Nakon smrti brata mu Petra 1453. izbila je borba za baštinu njegovih malodobnih sinova Ivana i Stjepana, u kojoj su s jedne strane ratovali kaštelani njihovih cetinskih gradova potpomognuti Mletačkom Republikom, a s druge strane bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić Kosača i Ulrik II. Celjski koji je pobijedio i zaposjeo Ključicu. Nakon Ulrikove smrti 1456. ponovno je izbila borba za nekadašnju baštinu Nelipčića, koja je završila 1459., kad je Ključicu zaposjeo ban Pavao Špirančić, poslije cetinski i kliški knez. Nakon njega Ključica je prešla 1466. u posjed ug.-hrv. kralja Matije Korvina. Pod osmanskom vlašću bila je 1546–1648., kad su je oslobodile mletačke postrojbe za Kandijskoga rata (1645–69). Nakon što se po završetku Morejskoga rata (1684–99) našla duboko u mletačkom zaleđu, izgubila je stratešku važnost i bila je napuštena. God. 2005. započela su arheološka istraživanja i konzervatorski radovi. – Ostatci Ključice nalaze u kanjonu rijeke Čikole, oko 2 km uzvodno od njezina ušća u rijeku Krku, na hrptu s triju strana strma brda, oko 100 m iznad rijeke Čikole, te joj je prilaz najlakši sa sjeverozapada. To je bila velika utvrda četverokutna, gotovo pravokutna tlocrta, dimenzija 61 m × 70 m, koja se sastoji od jezgre na samom hrptu brda na sjeveroist. strani kompleksa, te velikoga utvrđenoga dvorišta, bedemi kojega s triju strana opasuju jugozap. padinu brda na kojem leži kompleks. Sama jezgra dugačka je i uska utvrda tlocrta u obliku izdužene koštice badema, dimenzija oko 70 m × 20 m. Poprječnim je bedemom podijeljena na stambeno-reprezentativni dio trokutasta tlocrta, vrhom okrenutim u smjeru sjeveroistoka, palas, okruglu kulu te manje utvrđeno dvorište. Sam palas leži na zap. bedemu. To je velika trokatna građevina s trima redovima prozora. Branič-kula masivno je zidana peterokatna građevina okrugla tlocrta, izvorno visoka oko 18 m, promjera oko 7 m, s etažnim vijencima i četirima prozorima pri vrhu. Jugoistočno od toga reprezentativnoga sklopa građevina nalazi se veliko utvrđeno dvorište, omeđeno sa zap. strane velikom građevinom pravokutna tlocrta, a s ist. strane nizom od triju manjih građevina. U sjeverozap. kutu ovoga dvorišta nalazi se glavni ulaz u jezgru, kojemu se pristupa iz velika vanjskoga dvorišta utvrđenoga predgrađa, u koji se ulazilo kroz prizemlje kule u sjeverozap. uglu. 

Izvor: Krešimir Regan - Vlatka Dugački - Leksikon Utvrda Hrvatske