Várak és erődített helyek a Kárpát-medencében

Peršin-grad

Ostatci se nalaze kraj naselja Gudci i njegova zaseoka Peršinovec, oko 6,5 km južno od Lukavca i 10 km jugozapadno od Velike Gorice. Utvrda leži na području za koje su Stjepan Pavičić i Lelja Dobronić držali da se isprva nalazilo u sastavu čičanskoga preceptorata (kraj XII. st. – 1328). No za takvu tezu nema dokaza u izvorima, iz čega slijedi da se područje današnjega Peršin-grada od početka nalazilo na zemlji, koja je bila u posjedu turopoljskih rodova i kasnijih plemića-jednoselaca, a koja se kasnije nalazila u sklopu lukavečkoga vlastelinstva (1466–1553) i zatim teritorija Plemenite opčine Turopolje.

Točno vrijeme izgradnje i naručitelj Peršin-grada nisu poznati. Sama utvrda izgrađena je na mjestu prapovijesne gradine, odnosno na mjestu utvrđenja podignutoga u kasnoj fazi kasnobrončanoga doba. Kako se pod današnjim imenom ova utvrda ne javlja niti u jednom izvoru, što je izrazito neobično s obzirom na njezinu veličinu, vrlo se vjerojatno u izvorima spominje pod drugim imenom. No kojim?

Temeljem isprave iz 1556. godine o darivanju Mateja Slatinskog od zahvalnih turopoljskih plemića,74 u kojoj se usporedno spominje kaštel Lukavec i srušeni kaštel Lukavec, te zapisima o sudskom sporu iz 1613. godine između nasljednika plemićke obitelji Slatinski po ženskoj liniji i Plemenite opčine Turopolje, iz kojih proizlazi da su turopoljski plemići Mateju Slatinskom poklonili ruševine starije utvrde pod imenom Lukavec u znak zahvalnosti, što im je pravnim putem omogućio stjecanje druge istoimene utvrde, vrlo je izgledno da se današnji Peršin-grad u izvorima prvi put izravno spominje 1481. kao tvrdi grad Lukavec (castri nostri Lwkawecz), a da je napušten prije 1556. godine.

U prilog ovoj tezi govori nam nekoliko činjenica. Kao prvo, Lukavec se kao naselje izvorno nije nalazio na današnjem mjestu, već na jugoistočnim padinama Vukomeričkih gorica, gdje ga isprava iz 1256. godine jasno locira (caput Lukauz).77 A upravo se tu nalaze ostatci Peršin-grada. Drugo, Lukavec se u svim starijim izvorima navodi isključivo kao tvrdi grad (castrum), a tek potom u mlađim izvorima kao kaštel (castellum). Premda bi se temeljem ove činjenice moglo zaključiti da je tijekom XV. i XVI. st. došlo do promjene (degradacije) značenja lukavečke utvrde, kao što je to slučaj s Vrbovcem u Hrvatskom zagorju,78 čini se da se ovu tezu možemo odmah odbaciti jer je današnji Lukavec tijekom druge polovice XV. i prve pol. XVI. st. najvažnija turopoljska utvrda, koja je s nedalekom Vukovinom branila prilaz Zagrebu iz smjera juga, te da spomenuti termini iz isprava jasno govore o tipu utvrde. Treće, u ispravi iz 1556. godine jasno su navedene dvije utvrde pod imenom Lukavec, od kojih je jedna srušena. S obzirom na to da se jedna, ona čitava, nalazila na mjestu današnjega utvrđenog dvorca, onda bi ova druga vrlo vjerojatno mogla biti današnji Peršin-grad.

Iz svega rečenog može se zaključiti kako su tijekom XV. st. Turopoljci sagradili Lukavec kao tvrdi grad na području današnjega Peršinovca, da je ova utvrda zatim tijekom 1460-ih ili 1470-ih prešla u ruke medvedgradskih gospodara, koji su je potom iz nepoznatih razloga napustili i na mjestu današnjega baroknog dvorca u Lukavcu sagradili novu utvrdu.

Skromni zemljani ostatci Peršin-grada nalaze se na dugom i uskom ravnjaku, kojim završava s triju strana strmi sjeveroistočni obronak Vukomeričkih gorica, neposredno iznad naplavne turopoljske aluvijalne nizine, tako da mu je prilaz najlakši iz smjera juga. Njegovi ostatci pružaju se smjerom sjever–jug u dužinu od preko 350 m, dok mu najveća širina (u njegovu južnom dijelu) iznosi oko 100 m. Ostatci srednjovjekovne utvrde nalaze se na trećem i četvrtom, krajnje sjevernom uzvišenju.80 Osobito je dominantno četvrto uzvišenje. Ono je ustvari visoki zemljani humak gotovo potpuno kružnoga tlocrta, koji za oko 20 m nadvisuje okolnu udolinu. Sam humak ima oblik krnjega stošca te završava zaravnatim platoom promjera oko 25 m. S istočne strane humak je opasan zemljanim bedemom širokim na vrhu oko 2 m, koji se produžuje prema trećem uzvišenju s kojim se spaja. Na oba spomenuta uzvišenja pronađena je kasnosrednjovjekovna keramika, koju je Tkalčec datirala u XIV. ili XV. st. Sudeći prema pronađenim ostatcima opeka, svakako je dio građevina na ovom lokalitetu bio zidan, iz čega slijedi zaključak da je srednjovjekovna utvrda, izgrađena na mjestu prapovijesne gradine, bila podignuta kombinacijom zidanih, zemljanih i drvenih elemenata.

Izvor: Dubravka Latinčić, Krešimir Regan: Turopoljske utvrde